KUSONJE 8.9.1993.
Obilježavajući obljetnicu stradanja bjelovarskih dragovoljaca poginulih i ubijenih u Kusonjama 8. i 9. rujna 1991. godine predstavnici vojnih vlasti, policije, roditelji, suborci i prijatelji organizirali su drugu godinu za redom polaganje vijenaca i odavanje počasti u znak sjećanja na pale u Kusonjama.
Žrtve ovog zločina su bile majke okrutno smaknutih hrvatskih branitelja i hrvatsko vojno-policijsko osoblje, koje je postavljalo vijenac. Takvo nešto se nije smjelo dogoditi, jer je UNPROFOR morao osigurati to područje.
O tome tragičnom prijepodnevu 8. rujna 1993. godine jedan od stradalih sudionika obilježavanja uspomene na četničke žrtve, tada pomoćnik zapovjednika Zbornog područja Bjelovar, bojnik Drago Novaković piše:
„Organiziranje svečanosti obilježavanja obljetnice zločina koji su snage JNA i domaći četnici počinili u rujnu 1991. godine nad dvadesetericom pripadnika HV-a u selu Kusonje, započelo je 1992. godine na mjestu gdje se nalazila kuća u kojoj su okruženi branitelji pružali posljednji otpor prije pogibije ili ranjavanja. Desetak dana prije vremena određenog za održavanje svečanosti, u vrijeme kada sam na dužnosti pomoćnika zapovjednika Zbornog područja Bjelovar zamjenjivao bojnika Zvonka Belju, u okvirnoj zamisli za dan 8. rujna 1993. godine izvjestio me satnik Stanko Gazivoda, tadašnji načelnik odjela za skrb HV za ZP Bjelovar. Htio me savjetovati o mogućnostima najave svečanosti u medijima radi postizanja određenih promidžbenih učinaka. Usprotivio sam se takvoj ideji i na kraju smo se dogovorili da se u medijima ništa ne objavljuje, ali da se neposredno prije polaska u Kusonje pozovu HTV i izvještitelji tiska. Samo održavanje komemoracije u Kusonjama nije dolazilo u pitanje jer je obavljeno i 1992. godine i bilo je očekivano da se to prihvati kao uobičajena praksa.
Radilo se o demilitariziranom području koje je bilo pod nadzorom UNPROFOR-a i pod sigurnosnom nadležnošću hrvatske policije, pa je jedini predvidljivi rizik mogao biti blizina netransparentnih terena obraslih šumom i grmljem, stotinjak metara od mjesta na kojem se svečanost trebala održati.
S opisanim razgovorom upoznao sam tadašnje zapovjednika ZP Bjelovar, brigadira Josipa Tomšića, koji je izrazio jasnu zabrinutost zbog mogućnosti ugrožavanja sigurnosti onih koji će sudjelovati u svečanosti. Međutim, nakon razmatranja svih mogućih rizika, zaključili smo da su rizici minimalni, pa i ni nikakvi, pod uvjetom da snage UN-a i MUP-a korektno obave svoju dužnost. Odjelu za skrb HV-a koji je bio nositelj svih priprema i organizacije svečanosti posebno su naglasili nužnost koordinacije s policijom i UNPROFOROM-om, što je prihvaćeno, a kasnije smo se i osvjedočili da je organizator učinio sve da policija i ured za vezu s UN-om dobiju pravovremeno i u potpunosti sve informacije koje bi im trebale za učinkovito izvršenje njihove zadaće osiguranja mjesta održavanja svečanosti.
Na sam dan održavanja obavio sam još jedan razgovor s brigadirom Josipom Tomšićem tijekom kojega sam ga izvjestio i o svim pripremama i koordinacijama, koje je organizator svečanosti proveo i o kojima me je izvjestio načelnik odjela za skrb HV-a ZP Bjelovar, satnik Stanko Gazivoda. Nakon tog razgovora brigadir Tomšić mi je odobrio da u civilnoj odjeći i bez naoružanja sudjelujem u svečanosti kao njegov izaslanik u ime ZP Bjelovar.
U Pakrac sam, zajedno s ostalim sudionicima, stigao pola sata prije početka svečanosti i u prostorijama tadašnje zapovjedništva domobranske bojne Pakrac, susreo sam se s ostalim sudionicima.
Primijetio sam i nazočnost tadašnjeg zapovjednika policijske postaje Pakrac, Nikole Ivkanca te dvojice naših časnika za vezu s UN-om. Do tada nije bilo nikakvog razloga za zabrinutost, jer se po svemu moglo zaključiti da su sve pripremne aktivnosti, uključujući i sigurnosne, bile izvršene, posebno s obzirom vidio da se tadašnji načelnik SIS-a ZP Bjelovar gospodin Luka Markešić o tome detaljno raspitivao u razgovoru s nazočnim policajcima.
Nakon kraćeg zadržavanja formirana je kolona osobnih vozila u kojoj je bilo i jedno kombi vozilo i naoružano terensko vozilo UNPROFOR-a te smo svi krenuli prema Kusonjama. Dolaskom na mjesto gdje se svečanost trebala održati najprije sam s nelagodom zapazio odsutnost bilo kakve sigurnosne kontrole na mjestu gdje smo se zaustavili, a da i ne govorimo o nazočnosti MUP-a ili UNPROFORA-a u zoni između ceste i ruba šume udaljene stotinjak metara. Sljedeće što me zapanjilo bila je činjenica da je prostor ispred zida na koji je trebalo položiti vijenac bio obrasao korovom koji je dosezao do preko koljena. U svemu tome bilo je ohrabrujuće što korov nije bio ugažen i nije ukazivao na bilo kakve aktivnosti prikrivanja bilo čega u danima koji su prethodili. Izričito sam upozorio bojnika Stanka Palića, tadašnjeg zapovjednika 105. Brigade HV-a, koji je zajedno sa mnom trebao položiti vijenac na zid kuće da ne izlazi izvan linije zaklonjene zidom jer to pruža kakvu-takvu zaštitu od moguće snajperske vatre iz zone koja nije pod sigurnosnom kontrolom.
Polaganje vijenca na zid, koje smo uspješno obavili krećući se našom improviziranom zonom sigurnosti, proteklo je u redu. Bio sam uvjeren da će uslijediti minuta šutnje te sam zauzeo odgovarajući stav. Međutim, ostali nazočni su namjeravali najprije upaliti svijeće, tako da je više osoba prinosilo kartonsku kutiju sa svijećama, koja se odjednom počela rasvrtavati u donjem dijelu pod težinom svijeća. Upravo u tom trenutku dogodila se eksplozija. Detonacija je bila izrazito jaka, a ja sam u padu zapazio da zid na koji je bio pričvršćen vijenac, pogađaju relativno rijetke krhotine, što me navelo na pomisao da je na nas ispaljena neka raketa ili mina ručnog bacača.
Odmah sam očekivao nekakvu pješačku paljbu te sam se bacio u putni jarak koji je pružao barem neki zaklon od pretpostavljene opasnosti. Još nisam bio svjestan svojih povreda kada sam pokušao gospođi Zorici Posarić, koja je bila u mojoj neposrednoj blizini, pomoći da se također skloni. Od toga sam odustao kada mi je rekla da ne osjeća noge, jer sam se bojao da ne pogoršam njeno, ionako izrazito teško stanje.
Kasnijom analizom video vrpce koju je snimio gospodin Đuro Đeri došlo se do zaključka da je odskočna rasprskavajuća pješačka mina bila postavljena na rubu pješačkog ulaza u dvorište kuće, uz zakorovljeni prostor koji se prostirao ulijevo od gažene staze. Bila je postavljena "na nagaz" i na snimci se jasno vidi da je na upaljač izravno stao gospodin Mirko Pereš. Još teža stradavanja većeg broja ljudi od mine koja je ubrojita na trideset metara udaljenosti, nisu se dogodila, jer su u trenutku eksplozije sam njen centar okruživali pokojni Mirko Pereš, Željko Šegović i Stanko Palić.”
No, bojnik Novaković ukazuje i na propuste s naše strane koji su učinjeni prilikom organiziranja i pripremanja obilježavanja tog događaja, a omogućili su da četnički zločinci, koji su kontrolirali šumovito područje udaljeno samo stotinjak metara od mjesta polaganja vijenca, postave minu čije je djelovanje imalo tako teške posljedice:
„Držim da uvjeti koji su omogućili ovakvu tragediju s tri poginula istaknuta pripadnika Hrvatske vojske i jedanaest ranjenih, što vojnika, članova obitelji poginulih ili policajaca, proizlaze isključivo iz nemara policije, indolentnosti i nesposobnosti snaga UN-a, te nedostatka političke volje da se dosljedno inzistira na odgovornosti za dužnosti koje su nekome povjerene.“
U petak, 10. rujna 1993. godine Bjelovar se oprostio od trojice poginulih pripadnika 105. Brigade HV-a, Stanka Palića, Mirka Pereša i Željka Šegovića, ljudi koji su od samog početka časno služili domovini i tijekom Domovinskog rata prošli mnoga hrvatska ratišta.
Na ovaj teroristički čin srpskih agresora reagirale su hrvatske vlasti s najvišeg mjesta. Predsjednik Vlade RH Nikica Valentić uputio je prosvjedno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Boutrosu Ghaliju u kojem je snage UNPROFOR-a optužio za suodgovornost za ovaj teroristički čin s obzirom na to da su bile dužne štititi područje demilitarizirane zone.
Više o događaju
Poginuli heroji