MARIJAN ŽUGOVIĆ, JEDAN OD ONIH KOJI JE MEĐU POSLJEDNJIMA BIO NAJBLIŽE DO TRAGIČNE KUĆE BR. 55
Muči nas samo jedno i to nam nije po volji, kaže Žugović, danas tajnik Kluba veterana A satnije, a to je uplitanje politika u sve, a mi kada smo išli u rat nismo se borili za politiku već za državu Hrvatsku. Nije dobro da politika na našoj muci i muci naših poginulih ubire jeftine političke bodove
- Brzo je do nas stigla informacija da dečki imaju velike gubitke. Da im je BOV dobio direktan pogodak i da je naših suboraca puno nastradalo već na izlasku iz vozila. Da su upali u klopku i da su u okruženju sa svih strana u jednoj kući u Kusonjama u koju su se uspjeli povući.
Tako nam priča Marijan Žugović, pripadnik A satnije, jedan od onih koji su među posljednjima bili najbliže do kuće br. 55 u kojoj su izginuli hrvatski vitezovi. U to vrijeme bjelovarski branitelji nalazili su se u Pakracu gdje su došli rasteretiti tamošnju specijalnu postrojbu.
- Čim smo dobili dojavu o situaciji u kojoj su naši dečki, nas dvadesetak je odmah krenulo u obližnje Kusonje u pokušaj proboja. To je bio pravi pakao. Odmah u startu u našoj grupi od dvadesetak ljudi imali smo pet ranjenih i jednog mrtvog, koji je poginuo kraj mene. Bio sam sav krvav od tuđe krvi. Nas jedno, mislim osmero, s obje stane kuće, uspjelo je do nje doći na nekih desetak-petnaestak metara, ali od intenzivne paljbe, što pješačkog što minobacačkog oružja i oruđa nismo mogli dalje, prisjeća se Žugović. Jednostavno bili smo i slabo naoružani i preslabi u srazu sa jakim četničkim snagama i teritorijalcima, odnosno tzv. narodne armije koji su bili ovdje, a među kojima su, po mom mišljenju bili i niški specijalci.
Pod stalnom paljbom
Kako kaže, dečki koji su svojim suborcima došli u pomoć u proboj, morali su se povući.
- Imali smo sve veće i veće gubitke. Ranjene smo vukli i izvlačili pod stalnom paljbom metaka i minobacača. Mislim da dečki u kući nisu ni pomišljali da napuste i ostave svoje ranjene suborce i pokušaju pod kišom metaka pretrčati do nas, ali s obzirom na paljbu pod kojom je bila kuća, sumnjam da bi se i koliko bi ih se uspjelo probiti, kaže Žugović.
Ostala je nada da će do opkoljenih u kući ubrzo stići jače snage i napraviti proboj, misli Žugović. Kako kaže, po njegovom saznanju Omege i Tigrovi već su se počeli pripremati za to, ali su svi kasniji pokušaji ostali neuspješni.
Kako nam priča Marijan, tek je u Pakracu, u kolima hitne pomoći shvatio da je krvav po cijelom tijelu, ali ne od svoje, već od krvi svojih suboraca.
- Tu sam poslije izvlačenja pao u šok, kaže Žugović.
Posao u ciglani
Marijan je inače rodom iz Velikog Trojstva. Tu je proveo djetinjstvo i lijepe školske dane. Neposredno prije rata radio je u paulovačkoj ciglani kao ložač i sušač cigle, a kad je počeo rat nije dvojio. Grupa mojih vršnjaka je već otišla u specijalnu postrojbu Omege. Kada se u svibnju i lipnju 1991. počela popunjavati A satnija, koja je oformljena 10. lipnja 1991., odmah sam se uključio u nju. Kada je oformljena 105. Bjelovarska brigada, A satnija je kao elitna postrojba ušla u njen sastav, kaže Žugović.
Poslije obuke i djelovanja u Bjelovaru, u srpnju 1991., A satnija imala je prvi veliki zadatak na oslobađanju sela Četekovci. Tu satnija nije imala gubitaka. Poslije tragedije u Kusonjama, sudjelovao je Žugović s A satnijom u oslobađanju Ivanovog Sela.
- Tamo su na nas bacili dvije „krmače". Dva puta smo se probijali kroz Kukunjevac prema Pakracu, prisjeća se Žugović svog ratnog puta.
Oboren neprijateljski MIG
Kada je oslobođena vojarna u Bjelovaru, prelazi u protuzračnu obranu grada Bjelovara. Naime, poslije oslobađanja bjelovarske vojarne, Hrvatska vojska se dokopala dviju "Strijela 1", protuzračnih raketa, a kako je Žugović u JNA na aerodromu u Bihaću osposobljen za operatera na "Strijeli 1", postao je operater i zapovjednik na jednoj od dvije "strijele". Sa "strijelom" od 1. siječnja 1992. odlazi kao dozapovjednik voda PZO u Privlaku. S jednom od tih "strijela" bit će ubrzo oboren neprijateljski MIG.
Do kraja 1992. završio je i u taktičkoj grupi u Posavini.
- Tu smo imali puno mrtvih i ranjenih. Tu je na neki način završio moj ratni put, iako sam bio i u Bljesku i Oluji, kaže Žugović.
Poslije rata Žugović je nastavio raditi u Česmi. Godine 1993. se oženio. Nisam se godinama liječio, iako sam osjećao probleme. 1997. sam završio na neurologji s jakim bolovima u glavi i poslije deset mjeseci bolovanja ustanovljen mi je PTSP jer sam pretrpio veliko traumatično iskustvo. Na preporuku liječnika - psihijatra 2002. prijavio sam bolest za priznanje HRVI i odmah na prvoj komisiji mi je utvrđen 30-postotni invaliditet.
No, nastavio je Žugović i dalje raditi u Česmi i u mirovinu je otišao tek kada je tvrtka otišla u stečaj.
Radna terapija
Poslije umirovljenja aktivno se uključio u rad ribolovnog društva kao tajnik, a zatim i kao predsjednik SRD "Česma". Tajnik je i Kluba veterana A satnije.
- To je za mene nekakva radna terapija, koja mi puno pomaže da ostanem „normalan", kaže Žugović.
U Klubu A satnije djeluje 40-ak pripadnika.
- Pomažemo našim suborcima, ali i drugim braniteljima da ostvare svoja prava za koja ni ne znaju. Pomažemo novčanim sredstvima one kojima je to potrebno. Idemo kao Udruga na komemoracije i na sva mjesta na kojima su nastradali naši suborci i polažemo vijence, od Pakraca, Komletínaca do Posavine… Muči nas samo jedno, što nam nije po volji, kaže Žugović. Upliće se politika u sve, a mi kada smo išli u rat nismo se borili za politiku već za državu Hrvatsku. Nije dobro da politika na našoj muci i muci naših poginulih ubire jeftine političke bodove.
Siniša Slavinić
DAN TUGE I BOLA
OBILJEŽENA 28. GODIŠNJICA UKOPA BRANITELJA POGINULIH U KUSONJAMA U
Najtužniji dan u bjelovarskoj povijesti
Dana 5. veljače 1992. godine dogodio se jedan od najcrnijih, najtužnijih događaja u povijesti grada Bjelovara. Toga dana su na groblju 'Borik' pokopani hrvatski branitelji koji su mučki ubijeni u Kusonjama 8. rujna 1991., a više tisuća građana toga dana došlo je na groblje oprostiti se od svojih hrabrih sugrađana. Naime, nakon što su njihovi ubojice tijela sakrili u masovnu grobnicu u Rakovu Potoku, gotovo pola godine njihovi najmiliji nisu znali što se zapravo dogodilo. Nakon što su pronađeni u prvoj ekshumiranoj masovnoj grobnici u Domovinskom ratu, bjelovarski vitezovi zajednički su pokopani na groblju 'Borik'.
Prošlu srijedu obilježena je 28. godišnjica od ukopa 18 hrvatskih vitezova koji su ubijeni u Kusonjama. Ubijenim herojima došli su se i ovoga puta pokloniti obitelji, predstavnici brojnih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, izaslanstva predsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Vlade RH, ministarstva hrvatskih branitelja, ministarstva obrane i ministarstva unutarnjih poslova, delegacija Bjelovarsko-bilogorske županije i Grada Bjelovara, predstavnici Grada Pakraca, a počast su odall i drugi građani. Našim herojima neka je vječna slava i hvala.
Ubijeni heroji su: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadża, Petar Grubeša, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara. (vec)
VEDRAN CINDRIĆ
