Vapaj čitateljice
Javljam se glede nedavnog javljanja bjelovarskoj javnosti putem Radio Bjelovara od strane gospodina Tandare i molim Vas objavite ovo pismo jedne građanke Bjelovara, porijeklom iz Tomislavgrada.
Slušajući gospodina Tandaru, obuzela me i tuga i bol, a i suze prekriše oči i oko srca me steglo nešto kao kamen nepomično, a ujedno pojavio se i osjećaj zgražanja pa eto odlučih da ovo napišem.
Tužna sam na sve ovo što se događa oko mene i pitam se da li je to moguće. Da je moguće da se ništa ne može poduzeti, riješiti i okončati onaj kobni slučaj od prije četiri tjedna koji se zbio u Pakracu, u selu Kusonje? Eto, pitam se i mnogo puta, pitam se i dokle.
Pa to su naši momci, to su naši borci, to su naša djeca, naši muževi i očevi. Zar da padnu u zaborav, zar da se za njima traga tek toliko, onako usput, ako naiđe?
Ti naši borci ostavili su za sobom dvadesetak djece, male djece, bolje reći, BEBA. A zašto? Zar za sebe ili za sve nas i zbog svih nas? Krenuli su u borbu, možda i s prevelikim željama, s prevelikim htijenjima, možda i svojom krivnjom, previše daleko, otišli su u to krvavo selo Kusonje, ali oni su htjeli pošteno, htjeli su okončati ovaj rat, htjeli su i nisu se bojali onih ljudi, jer su mislili da beštije ne mogu biti divlje zvijeri, iako je i to blaga riječ. Htjeli su ono što su i sami željeli, a to je ne ubijajmo se, pružimo ruku jedni drugima i eto, zbog toga su otišli daleko, mislili su da su to ljudi, jednostavno, ljudi. No, podcijenili su te bradate, a i golobradate beštije koje nemaju ni duše ni srca, a niti Boga osim Slobe svoga.
Zato molim u ime ljudstva, u ime Boga i kršćanskog roda da se učini nešto više, brže, da se dođe do istine onih 15 mladih života. Molim Vas u ime svih herceg-bosanaca ovog kraja, koji su u ovom nametnutom prljavom ratu dali, daju i davat će sve od sebe pa i svoje živote da oslobodimo našu domovinu Hrvatsku od srpskog jarma i okupatorske vojne, hladne i mračne beštije. Molim ove golobradate da nam oslobode žive heroje i dovezu ih u Bjelovar, a isto tako i 'one mrtve da nam dovezu kako bi ih sahranili dostojanstveno. Molim te golobradate koji se šepure po Bjelovaru da to učine, jer to oni mogu ako hoće. Molim ih neka se otkupe u ime sveg što su nam spremali, što su radili, što su htjeli i żeljeli. Nemoćni su da nam bilo što učine po svojim zacrtanim planovima, jer smo i prevelika planina za njih, pretvrd orah, zato, možda ovo čuju, neka se otkupe jer već sutra i za Njih može biti kasno.
Rat je ovo, gospodo srpske nacije, mi ga nismo htjeli, nismo ni naručili. Rat je to i greške su moguće sa svake strane. Pa zato budimo ljudi i, za ime Boga, učinimo nešto. Pomognite nam, jer već sutra trebat ćete i Vi nas. Lako je biti gad, ali treba biti čovjek. Ova bespomoćnost, ovo iščekivanje je najgore i bojim se kako ćemo dalje, ovako zajedno. Vi, lojalni, vi dobri građani pomognite da se opamete oni ovampireni i neka poslušaju ovaj vapaj, ovu molbu. Učinite nešto pošteno i dobro. Neka vam ne bude jedino sveto nož, sablja i dlijeto.
Ana