RAZMIŠLJAONICA
'Novinari, van!' - ovo je samo jedan od strožih, neka mi bude dozvoljeno da primijetim i nekulturnijih načina da se pripadnicima sedme sile (kakva li naziva) pokažu vrata. A primjera je, vjerovali ili ne, sve više i više. Ne samo da su političke stranke, odnosno njihovi predstavnici, već otupjeli upozoravajući na sve ozbiljniju zatvorenost medijskih prostora, već to i mi novinari osjećamo na vlastitim leđima. Svatko tko dobije vlast u svoje ruke shvaća demokraciju na svoj način, odnosno kako mu u kojem trenutku odgovara. Najnoviji primjer upravo takvog ponašanja, u stilu 'Novinari, van!' dogodio se prošlog ponedjeljka u Policijskoj upravi Bjelovar na početku sastanka na koji su, osim roditelja i rodbine nestalih pripadnika naših snaga, prilikom akcije u selu Kusonje nedaleko Pakraca, bili pozvani i gradonačelnik Stanislav Pavlić, predsjednik Izvršnog vijeća Jure Šimić, tadašnji načelnik PU Bjelovar, Ivan Srnec, dotadašnji načelnik štaba TO, Stjepan Budimski i novinar. Od strane policije bili su prisutni načelnik PU Bjelovar, Josip Hajdinjak i suradnici. I tada se dogodilo da su novinari domaćinima postali nepoželjni. Tri dana ranije, na sastanku u SO Bjelovar u istom sastavu, osim što nisu došli predstavnici policije (iako su bili uredno pozvani) novinari nisu bili i nepoželjni iako se raspravljalo o istoj temi. Razlika je bila, na prvi pogled samo u domaćinu, ali - kasnije se pokazalo - u mnogo čemu.
I tako, novinari su ostali s druge strane vrata. U kasnim poslijepodnevnim satima dobili smo nešto što samo uvjetno možemo nazvati priopćenjem sa sastanka. U njemu, na žalost, nema ni jednoga odgovora na ona bitna pitanja koja su na sastanku u općini, a vjerujem i na ovom drugom, postavljali roditelji, a to je što je napravljeno, zašto je tako malo napravljeno i tko je za to odgovoran što nije napravljeno više da se sazna sudbina nestalih u Kusonjama. Jedino što je iz tog priopćenja vidljivo je činjenica da je tek tada utvrđen konačni spisak nestalih u akciji 8. rujna. A sastanak je održan 28. listopada.
Ne mogu da ne primijetim neke sličnosti ovog i sličnih "zatvorenih" sastanaka s vremenom ne tako davnim, na koje sada volimo ukazivati kao na vrijeme vladavine partijskih i inih komiteta i sastanaka zatvorenih za javnost. Ne ponavlja li se ova praksa i danas? Oni koji, međutim, misle da demokraciju mogu tumačiti onako kako njima u pojedinom trenutku odgovara, varaju se. Istina, na njihovu veliku žalost, mora kad tad izaći na vidjelo. A onda će se valjda znati i tko je za što odgovoran, i za što prima, i ne tako malu, plaću. Dotle još neka razmišljanja o demokraciji. Za vrijeme rata u Velikoj Britaniji ne da nije bio zabranjen rad političkih stranaka, već naprotiv, one su bile itekako aktivne. Jer nema tako velikih ciljeva koji se mogu staviti ispred demokracije, ispred ljudske slobode i ispred istine. Pogotovo u situaciji u kakvoj se sada nalazi Hrvatska. A svi oni koji još misle da svoje greške mogu pokrivati zatvaranjem vrata moraju znati i to da su se novinari u ovih 45 godina komunističke vladavine naučili doći do informacija izvan kabineta i udobnih fotelja. Prave informacije su na prvim linijama fronte, u Pakracu i Lipiku, tamo gdje branitelji nemaju kruha, jer je netko iz udobne fotelje zaboravio da za kruh treba i kvasac. Tako i za demokraciju trebaju neki novi ljudi, oni širokih pogleda, oni koji će hrabro priznati kad su pogriješili i povući sve konzekvence svojih grešaka, a ne se sakrivati iza nejasnih, a što je još gore, ciljeva koji bi nam svima trebali biti sveti. Nisu li, uostalom, novinari ti koji će prvi dobiti 'packe" i kad je nešto dobro i kad je nešto loše, oni koji moraju ići u prve borbene redove da bi saznali istinu i koji su najmilije mete četnika? I nakon svega, ispada da nismo dovoljno ozbiljni i dovoljno "sigurni" da bismo neke informacije dobili iz prve ruke, već nam ih serviraju na žličice u obliku boljih ili lošijih priopćenja. Kako god bilo, zvalo se nešto priopćenje ili priopštenje, svrha im je ista - skrivanje istine!
G. Sever