PRIPADNICI A SATNIJE OTVORENO PROGOVORILI O DOGAĐAJIMA 8. RUJNA 1991. I POKUŠAJIMA SPAŠAVANJA OPKOLJENIH BRANITELJA
Svjedoci vremena - Dražen Hodak, Tomislav Jurković i Nenad Pavlin (s lijeva)
'Da smo bili bolje naoružani vjerojatno bi izbavili naše suborce!'
Bila je to dobro smišljena neprijateljska klopka, što se vidjelo iz rasporeda njihovih snaga, neprestane unakrsne vatre, odmaknutih crijepova na kućama za snajpere… - kazao je predsjednik Kluba veterana A satnije Tomislav Jurković.
Žrtve, 18 pripadnika A satnije 105. brigade HV, koji su 8. rujna 1991. godine poginuli u četničkoj zasjedi u Kusonjama kod Pakraca, te trojice njihovih suboraca stradalih od podmetnute mine prilikom komemoracije dvije godine kasnije, prisjetili su se brojni sudionici komemoracije kod spomen-obilježja Rakov potok i kod spomen-kapelice Male Gospe u Kusonjama. I nakon nekoliko desetljeća od stravičnog masakra naših branitelja, njihovi suborci, predsjednik Kluba veterana A satnije Tomislav Jurković, Dražen Hodak i Nenad Pavlin, s tugom se osvrću na taj dan koji će u povijesti Domovinskog rata ostati upisan i kao prvi masovni zločin u kojem su žrtvama bili hrvatski branitelji. Stoga, prisjećajući se jedne od najbolnijih bjelovarskih ratnih rana prenosimo arhivski razgovor s neposrednim sudionicima ove tragične priče.
Početak tragedije
Pripadnici postrojbe, njih 57, krenuli su 2. rujna u Pakrac kako bi štitili opkoljeni grad od četničkih napada i pomogli policiji. U nekoliko su navrata oklopnim transporterom odlazili u izviđanje obližnjeg sela Kusonje i vraćali se bez incidenata. Štoviše, tri dana ranije naišli su i na barikadu koja nije bila branjena, no tog 8. rujna je bilo drukčije. Ponovo su naišli na četničku zapreku, na kojoj nije bilo nikoga, ali je bila postavljena zasjeda, jer je neprijatelj očito već ranije dobio podatke o dolasku naših branitelja. Što se događalo nakon dobivanja prvog poziva u pomoć, prisjeća se T. Jurković koji je prvoga dana sudjelovao u tri pokušaja oslobađanja naših boraca iz kuće u kojoj su do posljednjeg daha odolijevali ubitačnoj neprijateljskoj vatri.
- Prva dojava kako ima mrtvih i ranjenih stigla je oko 7.30 sati i svi smo se dobrovoljno javili za akciju oslobađanja naših prijatelja. Međutim, ključevi vozila ostali su kod zapovjednika Miroslava Černaka pa sam morao provaljivati u dva kombija i paliti ih „na žice". Uz to, imali smo i lošu vezu, a najveći problem je bio u tome što je najbolje naoružanje dodijeljeno za izviđanje u Kusonjama pa smo onako slabo naoružani puškama M 48 i dvije automatske, nas 18-orica krenuli oko 8.00 sati u Kusonje gdje nas je dočekao pakao. Tek što smo izašli iz vozila, između njih je pala mina, buknuo je plamen i u trenu smo ostali bez rezervnog streljiva. Pokušali smo pod žestokom minobacačkom vatrom doći do naših dečki, ali nismo imali nikakvih izgleda i počelo je povlačenje pješice od današnje kapelice prema Pakracu gdje su neki stigli tek iduće jutro. Potom su došli pripadnici specijalne policije iz Bjelovara, Omege" i virovitičke rezervne policije i ponovo je počeo proboj. Došli smo na desetak metara od njih, ali ipak nismo uspjeli. Drugog dana je provedena koordinirana akcija svih raspoloživih snaga, no za naše branitelje je već bilo prekasno. Bila je to dobro smišljena neprijateljska klopka, što se vidjelo iz rasporeda njihovih snaga, neprestane unakrsne vatre, odmaknutih crijepova na kućama za snajpere… - priča Jurković.
Ali, i danas ostaje nepoznanicom tko je izdao zapovijed za odlazak u Kusonje, premda će Dražen Hodak spomenuti jedan možda malo poznati detalj.
Niz nepoznanica
- Dobili smo dojavu da bi se u Kusonjama moglo zarobiti nešto naoružanja i streljiva, ali uvjeren sam da se iza toga krio četnički mamac. Dva dana ranije primamo informaciju da je na jednom mjestu postavljena barikada koja je bila nekoliko stotina metara udaljenija od mjesta na kojem se po toj dojavi trebala nalaziti. Zapreku smo ipak uništili, ali ostaje sumnja kako je u ovom slučaju još dosta toga nerazjašnjeno - kaže Hodak.
No, preživjeli branitelji su uvjereni kako bi izgledi za spašavanje suboraca bili daleko veći da su imali bolje naoružanje. Tvrdi to i Nenad Pavlin koji je iz Njemačke došao braniti Hrvatsku.
- Nismo imali dovoljno municije, nosili smo stare puške od kojih na nekima nisu bile ispravne udarne igle i nešto osobnog naoružanja, a s time se ne ide u takav okršaj kakav je bio u Kusonjama. Da smo imali veće snage i bolju borbenu tehniku vjerojatno bi spasili naše dečke. Ali, i nakon toliko godina oko Kusonja je još podosta nepoznanica, kruže razne priče, među kojima i ona kako je iz Bjelovara stigla naredba da ne idemo u spašavanje, već će to učiniti tadašnja JNA koja je na tom području činila tampon zonu - dodaje Pavlin.
Ipak, ovi će prekaljeni borci bez imalo ustezanja kazati kako je svih ovih godina A satnija i njezin doprinos u ratu bio izložen pokušajima marginalizacije, iako za to nema nikakvih razloga, jer je njihov ratni put tijekom kojeg je 47 pripadnika izgubilo živote dobro poznat. Štoviše, nakon rasformiranja satnije 1992. brojni njeni pripadnici pristupili su profesionalnim brigadama.
Da nas ne zaborave
- Zašto se primjerice u nekim knjigama o Domovinskom ratu na ovom području ne spominje A satnija, već samo 105. brigada kojoj smo pripojeni nakon njezina osnutka i bili udarnom snagom. Kao da netko želi zaboraviti naše akcije u Bairu, Kukunjevcu, Ivanovom Selu, slavonsko-brodskom i vinkovačkom ratištu ili nas nešto pitati o Kusonjama, jer tamo smo bili mi, a ne oni koji pokušavaju govoriti u naše ime. Naglašavam i kako smo zbog loše koordinacije u pojedinim akcijama izvlačili „deblji kraj", ali ni o tome se ne govori, premda ostaje činjenicom da je A satnija ostavila duboki trag u obrani Hrvatske. Ne želimo ništa više osim dostojnog vrednovanja našeg doprinosa u ratu i da nas se ne zaboravi. A to nije puno - zaključio je Jurković.
Čedomir Rosić
FOTOGRAFIJE: PRIVATNA ARHIVA I DRUGI AUTORI
Župan Damir Bajs: Pravda još uvijek nije zadovoljena
Bjelovarsko-bilogorski župan Damir Bajs svake godine dolazi odati počast poginulim braniteljima te ističe da Domovinski rat nije bio poput drugih ratova, nego je bio bitka za opstojnost naroda koji ovdje živi.
- Taj Domovinski rat je nešto što je bilo ključno da danas stojimo ovdje. To je bilo pitanje biti ili ne biti. U tim trenucima Domovinskog rata iskazala se hrabrost hrvatskog čovjeka. Kad se toga prisjetimo, sjetimo se i žrtava, njih 23 koji su ovdje poginuli - poručuje župan koji smatra da Domovinski rat još uvijek nije dovoljno dobro opisan na način koji treba biti.
- To je bio rat za opstojnost. Tih 20 poginulih iz prve A satnije poginulo je na zvjerski način. Trojica nakon njih poginula su na podmukao način. To su zločini koji nisu riješeni i pravda još uvijek nije zadovoljena. Ratni zločini ne zastarijevaju, potrebno je naći načina kako dati pravdu obiteljima koje su ovdje s nama. Vremena još ima i to mora biti riješeno - ističe župan i dodaje da je u Domovinskom ratu jedna trećina Bjelovarsko-bilogorske županije bila pod okupacijom.
- Naš dio Hrvatske prvi je oslobođen, a naši dečki ratovali su od Dubrovnika do Slavonije i naravno ovdje u Pakracu i Lipiku - prisjeća se župan Bajs. Dodaje kako trebamo gledati da napravimo Hrvatsku kakva je dostojna hrvatskog čovjeka, ali ne smijemo zaboraviti prošlost.
KUSONJE - Održana 28. obljetnica tragične pogibije
Brojna izaslanstva položila su vijence kod spomen obilježja u Rakovom Potoku povodom 28. obljetnice tragične pogibije 20 hrvatskih branitelja u Kusonjama pored Pakraca. Na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1991. godine, ubijeno je 20 mladića, većinom pripadnika bjelovarske 105. brigade. Dvije godine kasnije, trojica časnika iste postrojbe, poginula su na istom mjestu prilikom odavanja počasti poginulim suborcima. Nakon polaganja vijenaca, sudionici komemoracije formirali su Mimohod istine od spomen-obilježja u Rakovom Potoku do kapelice Male Gospe u Kusonjama gdje su također položeni vijenci i održana prigodna obraćanja. Komemoraciji i Mimohodu istine prisustvovali su članovi obitelji, suborci, predstavnici županija, gradova, državne uprave, vojske, policije te udruga proisteklih iz Domovinskog rata. (IGOR KOKORUŠ)
